Ne mogu vjerovat do kud sam dogurala.

U zadnje vrijeme dosta često razmišljam o Mii koja ima 16 godina i osjeća se u potpunosti izgubljeno u ovom svijetu. Bila sam u jednom začranom krugu depresije i panike i trebalo je vremena da se to klupko raspetlja. Puno ljudi je prošlo kroz moj život u ovih pet godina i jedna osoba je tu ostavila poseban trag. Ta osoba je udahnula novi život u mene i omogućila mi da stojim čvrsto na svojim nogama i tako hodam dalje kroz život.
Danas te osobe više nema tu kraj mene na način na koji sam priželjkivala da bude. Mislila sam da je to zauvijek. Ali život i ono što se dešava ne možeš baš jako kontrolirati. I ‘zauvijek’ se pretvorilo u 3 godine 6 mjeseci i 21 dan. Ipak, to je bilo dovoljno vremena da me nauči puno važnih životnih lekcija zbog kojih sam danas ono što jesam. Zato mi nikada neće biti žao što sam trpila stvari koje možda nisam trebala, a opet s druge strane sam i ja radila gluposti koje nisam trebala. Možda zbog svega toga danas ne plačem nad samom sobom jer sam ostala sama, nego to vidim kao priliku gdje se još više mogu izgraditi u osobu koja želim postati.
Kad sam imala 16 mislila sam da mi treba netko da bi moj život imao smisla. I dugo sam živjela u tom uvjerenju. Tek sam nedavno shvatila koliko sam zbog tog uvjerenja zapostavila samu sebe. Život mi nije bio loš i bila sam jako voljena ali nisam se osjećala dobro. Nisam se bavila sobom. Nisam slikala, nisam čitala knjige, nisam satima ležala na krevetu i slušala pjesme koje su me punile energijom, nisam se bavila sportom, nisam istraživala… Zanemarila sam svoje interese i sebe jer sam u potpunosti bila posvećena nekom drugom. I negdje po putu, bez da sam shvaćala koji je razlog toga, sam jednostavno pukla. Trebalo mi je par mjeseci vremena da se opet sastavim. I kroz cijeli taj proces je najviše propatila osoba koju sam najviše voljela. I ako ovo čitaš, stvarno mi je žao.
Danas gledam svijet drugim očima. Ne plačem nad tim što ga nema, iako bi mogla mjesecima. Nekako uspjevam iz svakog dana izvući najbolje. I ok je. Osjećam se živo. Mislim da je to dobro. Inače bi se u ovakvim situacijama prepustila svojoj crnoj rijeci negativnih razmišljanja. Ovaj put je možda drugačije jer se prvi put osjećam kao da moj život nešto vrijedi. Nije svako zlo za zlo. Sve je nekakva lekcija, pa danas znam nisam onoliko jadna koliko sam dugo vremena mislila. Imam par osoba oko sebe i zbog njih mi je svaki dan poseban. Zbog njih znam da postoji neki smisao u tome da se ujutro dignem iz kreveta i nastavim svoju borbu. Nosim iskren osmijeh na licu svaki dan. I bi li trebala poželjet išta više od toga? Mia koja ima 16 godina bi bila ponosna.